[fusion_builder_container hundred_percent=”no” equal_height_columns=”no” menu_anchor=”” hide_on_mobile=”small-visibility,medium-visibility,large-visibility” class=”” id=”” background_color=”” background_image=”” background_position=”center center” background_repeat=”no-repeat” fade=”no” background_parallax=”none” parallax_speed=”0.3″ video_mp4=”” video_webm=”” video_ogv=”” video_url=”” video_aspect_ratio=”16:9″ video_loop=”yes” video_mute=”yes” overlay_color=”” video_preview_image=”” border_size=”” border_color=”” border_style=”solid” padding_top=”” padding_bottom=”” padding_left=”” padding_right=””][fusion_builder_row][fusion_builder_column type=”1_1″ layout=”1_1″ background_position=”left top” background_color=”” border_size=”” border_color=”” border_style=”solid” border_position=”all” spacing=”yes” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” padding_top=”” padding_right=”” padding_bottom=”” padding_left=”” margin_top=”0px” margin_bottom=”0px” class=”” id=”” animation_type=”” animation_speed=”0.3″ animation_direction=”left” hide_on_mobile=”small-visibility,medium-visibility,large-visibility” center_content=”no” last=”no” min_height=”” hover_type=”none” link=””][fusion_imageframe image_id=”412″ style_type=”none” stylecolor=”” hover_type=”none” bordersize=”” bordercolor=”” borderradius=”” align=”center” lightbox=”no” gallery_id=”” lightbox_image=”” alt=”” link=”” linktarget=”_self” hide_on_mobile=”small-visibility,medium-visibility,large-visibility” class=”” id=”” animation_type=”” animation_direction=”left” animation_speed=”0.3″ animation_offset=””]https://potpisujenb.com/wp-content/uploads/2018/06/5_Casni-sude.png[/fusion_imageframe][/fusion_builder_column][fusion_builder_column type=”1_1″ layout=”1_1″ spacing=”” center_content=”no” link=”” target=”_self” min_height=”” hide_on_mobile=”small-visibility,medium-visibility,large-visibility” class=”” id=”” background_color=”” background_image=”” background_position=”left top” undefined=”” background_repeat=”no-repeat” hover_type=”none” border_size=”0″ border_color=”” border_style=”solid” border_position=”all” padding_top=”” padding_right=”” padding_bottom=”” padding_left=”” margin_top=”50px” margin_bottom=”0″ animation_type=”” animation_direction=”left” animation_speed=”0.3″ animation_offset=”” last=”no”][fusion_text]
Časni sude, piši, lekcija prva – tko na ispitu ljudskosti padne, riskira otpor.
Žao mi je što ste pali. A još mi je više žao što ste povukli nas sa sobom pa se i svojoj, još nerođenoj djeci, pod ovim nebom, moramo ispričati.
Časni sude, znate li kako se ovih dana osjeća trudnica u ovoj zemlji? Nesigurno. Znate li kako se ovih noći osjeća majka u ovoj zemlji? Nesigurno. I žalosno. I dužno. Prije svega, dužno. Jer vi ste nas svojim nečovječnim postupcima zadužili objasniti djeci kako je moguće, ono što u niti jednom iole uređenom sustavu, u niti jednoj iole uređenoj zemlji, nije moguće – odvući malodobno dijete, bosonogo dijete, uplakano dijete, slomljeno dijete, iz sigurnosti njegova doma. Odvući ga, a da nitko nije ni na tren stao u svom tom kaosu, u svoj toj sramoti, i barem jednim uhom načuo njegove urlike. I ono što je kroz te urlike govorio.
Časni sude, da vas pitam, ne mislite li da netko nevin kao dijete ipak ima pravo prvenstva nad surovošću zakona i njegovih pustih članaka? Ne mislite li da svako ljudsko biće ima pravo glasa, ima pravo da ga se čuje i da naposljetku ima apsolutno pravo da se na njegove riječ bez zadrške te listanja pravilnika na stolu i listanja vrijednosnih papira pod stolom, reagira?
Pali ste. A svi smo skupa tresnuli o tlo. Pali ste. Ne zbog Cesareove majke. Ne zbog Cesareova oca. Ne zbog hrvatskih ili talijanskih zakona. Pali ste zbog djeteta. Zbog suza toga djeteta. Zbog gluhoće i sljepoće svoje.
Časni sude, imate li djecu? Imate li unučad? Biste li htjeli da se njihov glas čuje? Biste li? Jer ako je odgovor potvrdan, moram vam reći da ste njihova grla upravo srezali, zajedno s grlima naše djece. Časni sude, žao mi je. Još sam nekako i mogla saživjeti s činjenicom da mi je ocu ugašen život od strane političkog metka, još sam nekako mogla stajati na njegovu grobu i s nadom gledati u sutra, ali ovime ste dotakli ono najsvetije.
Shvaćate li vi udobno zaštićeni svojim titulama, a još bolje pokriveni svojim pozicijama, da svijet nije skrojen po vašoj mjeri? Shvaćate li da se ne radi o nečijoj majci ili ocu? Shvaćate li da je vaša jedina dužnost bila zaštititi dijete, a da biste ga bili sposobni zaštititi prvo ste ga trebali biti sposobni uopće čuti!
Pali ste, kao što rekoh, a i mi padosmo s vama… pa tko se prvi digne…
Bebo, piši, lekcija prva – na neljudskost se ne može i ne smije šutjeti.
Oprosti što smo pali. Oprosti, oprosti nam za Cesarea.
Dok se bezbrižno migoljiš siguran pod mojim srcem, moram ti reći da si u nesigurna vremena sišao s neba u moju utrobu. Ili su pak u ovome dijelu svijeta sva vremena nesigurna? Prije će biti ovo drugo.
Ako je do sada neljudskost plesala po ivici života i smrti, na dan kada su dijete onako bosonogo, onako zarobljeno u panici, iščupali iz doma, na dan kada su uplakanog dječaka ovršili popraćeni desecima policijskih vozila, definitivno je prevagnula životu. Neljudskost definitivno oživješe. Paralelno tome, kao od šale u smrt pade empatija.
Imaš pravo, bebo, odrasli su hladni. Čudovišni stvorovi koji čak i ljubav broje novčanicama. I da ti mama nešto kaže, oni imaju poseban metar kojim mjere ljubav, a mjerna im jedinica nisu osjećaji. Mjerna su im jedinica nacionalnost, granice, vjera, boja kože i nadasve zakoni koje su kreirali oni sami. Dakako, baš onako kako paše njihovim interesima. Nikako interesima malog čovjeka.
Iznad svega, oprosti što ćeš okružen tisućama takvih odraslih odrastati. Iznad svega, molim te, ne vjeruj im ni riječi. Jer kao što maločas dokazaše, njihova odraslost znači samo jedno – sljepoću na ljubav.
Vjeruj mami da u svakom džepu takve odrasle spodobe stoji po jedan metar za jednu mjeru. A što posebno provocira bijes nas koji se pišemo pod ostale, jest što ni jedna od njih nije prava. Srčanost mjere stanjem na računu, a pruženu ruku vjerom u kakvog Boga. Zašto kakvog? Pa takav nam je Bog svima ostalima stran. A što je najčudnije, svi se oni kunu u ljubav, a ne shvaćaju da i to rade krivo.
Oprosti mi što te dovodim međ takve zvijeri i što te ne mislim odvesti pod kakvo drugo nebo, već te baciti njima ravno u ralje i pustiti te da se boriš. Pustiti te da iščupaš snagu i zaplivaš mimo struje.
Unaprijed oprosti i stoga što te ostajanjem izlažem nizu, bez ikakve zadrške, bolesnih i neispravnih vrijednosti. Ali, vjeruj da se i pod takvim nebom može pronaći sunce iako je u to ovih dana, svjedočeći rijekama suza jednog dječaka, ekstremno teško povjerovati. Pa ti i ne zamjeram, srce mojega srca, što mi sada ne vjeruješ na riječ. Tko bi bio dovoljno naivan da povjeruje?
Ipak, jedno ti imam priznati. Baš kao što moja blagost spram onih koji ju zaslužiše razara sve granice, jednako mi tako jezičina ne piše uzmak pred onima koji ništa sem gorčine u koju su spali zbog vlastite letargije i sljepila ne izdišu svijetu.
Bebo, pamti, ne kaže se zalud: “Što posiješ to ćeš žnjeti…”
I, uz to, zapamti da poslovica koja potpisuje da je griješiti ljudski ima i svoj nastavak… Zapamti i ti ovu, dječače, jer jednom ćeš imati priliku biti glasniji od onih koji su te u ovom izoliranom trenutku nadglasali. A to će onda biti onaj trenutak u kojemu ćeš ti odlučivati o njima, kao što su oni danas odlučili o tebi. Bez da su te čuli. Bez da su ti korake mjerili empatijom, već po svim kriterijima ljudskosti, nezakonitim provođenjem zakona. Pa da ih pitam – mislite li da će on čuti vas?
[/fusion_text][/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
